Zvona/cinkuši/kampane: slava glasu nebeskom

Poznata mi je bila također i činjenica da je pjesma zvona gotovo zanijemjela tijekom Prvog svjetskog rata bivajući nadjačavana paljbom teških topova, načinjenih, da apsurd bude veći, upravo njihovim topljenjem, neposredno pošto bijahu rekvirirana. Osvrtom na imaginarnu galeriju (koju svako od nas nosi u sebi) u trenu uzmogoh vizualizirati nebrojene male čedne istarske i dalmatinske preslice, rapske zvonike i dubrovački gradski zvonik o kojega udaraju bati zelenaca: Libertas. Nažalost ovu galeriju nastanio je i ne mali broj nepošteđenih zvona u kontekstu svekolike destrukcije i oskrnavljenja, bijednih fizičkih i mentalnih neprijateljskih rabota, tijekom posljednjeg Domovinskog rata. Ali i ne rijetkih prije njega.

Suvremena zagrebačka ljevaonica zvona locirana na Trnjanskoj cesti br. 111, nedaleko Savskog nasipa i mosta Slobode, koristi prostor parno-željezničke vodno-pumpne stanice, smještene na ovom prostoru u drugoj polovici XIX. stoljeća. I dok su parne poodavno potisnuli električni vlakovi, a mi živimo informatičko i virtualno vrijeme u kojemu teško da možemo naslutiti što će nam sve donijeti skora i dalja budućnost, proces lijevanja zvona čvrsto se oslanja na tradiciju i tek je sporadično olakšan i usavršen pokojim sitnijim tehnološkim prinosom.

Nekoliko općenitih podataka o zvonu

Proces izrade zvona bez svake sumnje u sebi baštini tisućljetno iskustvo vrhunskih majstora i kao takvo predstavlja tajnu koju je majstor zvonoljevač ostavljao svojim nasljednicima kao najveće blago i najdragocjeniju baštinu. Ne čudi stoga da je neupućena većina oduvijek ovo zanimanje, a recimo i – umjetnost, smatrala pravim čudotvorstvom! Štoviše odmakom u povijest pronalazimo svjedočanstva kako su zvona u XII. st. - koja su uostalom poznavali i prapovijesno doba i stare civilizacije i narodi poput Asiraca, Hebreja, Grka i Rimljana, a predano unutar samostanskih zidina sve do konca X. st. zadržavali redovnici - doživjela svoj vrhunac. Tada ih osim osebujnog likovnog i tekstualnog uresa posebice odlikuje zvučna istančanost. Poradi svega toga zvonoljevačima se u srednjem vijeku ukazivala velika počast te su nerijetko činili kraljevo društvo i bivali smještani uz samog vladara.

Ponekad se međutim ne možemo oteti dojmu da su zvonoljevači povlašten i visoki društveni ugled stekli ponajprije poradi svoje istančane snalažljivosti i lukavstva. Upravo na njima zasnivaju se bajkovite priče o „srebrnim zvonima“, raširene u brojnim narodnim predajama i vjerovanjima.

Zanimljivi su napisi u starim kronikama, te priče i pučka vjerovanja, po kojima svijetli i čisti zvuk mnogih zvona potječe od velike količine srebra koja je dodavana zvonovini u peći za taljenje. Prema njima nekoć su ugledni ljudi, iz pobožnosti i pijeteta prema zvonu, u rastaljenu zvonovinu dobrovoljno bacali mnogo zlata i srebra. Donatori bi bili pozivani da doneseno srebro vlastoručno ubace kroz otvor u peći.

Predajama, pričama i kronikama potaknute analize kovinskog sastava zvona, dale su nemoguće rezultate: primjerice 71 % bakra, 26 dijelova kositra, 1,80 cinka, 1,20 željeza; ili: 84,51 % bakra, 13,21 % kositra, 1,23 % sumpora te ostalo nečistoće i gubitak! Srebru nigdje niti traga!!! Takvi su primjeri poznati iz Njemačke, Francuske, Švicarske, Engleske, Rusije i drugdje.

Lukavi ljevači iskoristili su, naime, predrasudu nestručnjaka o srebru koje daje pravi zvuk zvonu, te učinili sve predradnje kako bi srebro palo izravno u vatru, a ne u rastopljenu leguru za lijevanje zvona. Ono bi se u vatri jednostavno rastopilo i slilo u pepeo. Po razilasku znatiželjne publike, i pošto se peć rashladila, zvonaru-ljevaču preostalo je tek da iz pepela odvoji rastopljeno srebro i potom ga dobro pospremi, pridodavši vrijednost ranije stvorenoj srebrnoj zalihi!

Zvona su u našim sjevernim kajkavskim krajevima nerijetko nazivana cinkuši, a u priobalnim kampane. U Bosni, u krajevima naseljenim katoličkim življem, primjerice u Kreševu, Varešu, Kraljevoj Sutjesci, Jajcu ili Fojnici bila su od davnina njihov ponos i dika. Ona su, međutim, uslijed nepovoljne klime spram kršćanstva u zemlji, često bila zamjenjivana zvečkama zvanim pahte kojima se također pozivalo na službu Božju. Od XIX. st. franjevački župnici sve učestalije uspijevaju isposlovati odobrenje za oglašavanje zvonom. Ponekad, primjerice kao dugo u XIX. st. u Varešu, crkveno je zvono služilo mjerenju i poimanju vremena budući svaka kuća nije imala ure. Kad bi se oglasilo narod bi govorio: „Slava glasu nebeskom“.

Pisari i crtači prvih uresa na zvonima bili su svećenici, a pošto je ručno urezivanje natpisa na kalupu zvona zamijenjeno drvenim i mesinganim slovima taj posao preuzimaju kipari i slikari. Međutim, ne izostaju niti primjeri koji ukazuju da su natpise na zvonima ponekad ispisivali i sami ljevači zvona, jednostrano obrazovani, što za posljedicu ima ispremiješane i konfuzne latinske natpise – prave enigme koje su odgonetači uzalud nastojali razbistriti. Pored liturgijskog sadržaja zvona su nerijetko sadržavala datum lijevanja te ime ljevača zvona. U srednjem vijeku na zvonima se pored toga nerijetko javljaju i krsna imena zvona, a na skromnijem mjestu našlo bi se i ime osobe koja je bila pokrovitelj izrade. S vremenom ispisi se na zvonima umnažaju i nerijetko uključuju nabrajanje svih osoba, crkvenih i svjetovnih, koje su na bilo koji način vezane uz zvono. Dakako ne izostaju niti pohvale za kumove zvona.

Tek od XIV. st. počinju se, uz natpise na latinskom jeziku, pojavljivati i oni na jezicima onih naroda koje pozivaju na obred.

Pored pisanih sadržaja zvona su još od najstarijih vremena čuvala prostor i za poneki ukras. Rubovi su zvona tako nerijetko bili ukrašavani frizovima ljiljana ili ruža, različitim pečatima i grbovima crkvenih velikodostojnika i sl. Upravo takvi pečati ili grbovi ponekad predstavljaju putokaze pri određivanju starosti nedatiranih zvona. S druge strane ponekad se upravo pretjerivalo u kićenju zvona. Pri tome je zanemarivana činjenica da visoki reljefi štetno djeluju na harmonični zvuk zvona kao i da zvona redovito vise u visokim, nerijetko i mračnim tornjevima gdje ih malo tko vidi, ali ih svi čuju!

Sukladno liturgijskim propisima posvećenje zvona pripada službi biskupa, izuzev u samostanima gdje ih mogu posvećivati njihovi opati. Neumorno ponavljanje riječi u molitvama ove složene liturgije ukazuje na važnost koju su vremena pridavala posvećenju zvona, a time i zvonu općenito. Običaji prilikom posvećenja zvona prizivaju u sjećanje bitne ceremonije prilikom krštenja djeteta. Povrh toga, od VIII. st. kada crkveni zvonici umnažaju broj svojih zvona javlja se potreba njihova razlikovanja te im se nadijevaju različita imena, mahom prema svojim darovateljima i zaštitnicima, a kasnije ne izostaju niti ona ženska. Postoje i slučajevi da na bifornim presličastim zvonicima vise zvona različitih veličina, pri čemu ono veće dobiva muško ime, a ono manje žensko. Imenovanja su, barem ispočetka, lišena bilo kakva religiozna obilježja i podsjećaju npr. na pučke običaje povodom krštenja brodova. Danas, međutim, nedavni slučaj posvećenja novih zvona đakovačke katedrale, pod vodstvom kardinala Josipa Bozanića i đakovačko-srijemskog biskupa dr. Marina Srakića, govori u prilog nadijevanja najuzvišenijih svetih imena zvonima: veće zvono katedrale tako nosi ime karizmatičnog pape Ivana Pavla II, a manje, bl. Alojzija Stepinca.

Postoji međutim i slučajeva gdje je zvono podalo imena gradskim ulicama, primjerice zagrebačkoj Zvonarničkoj, podno katedrale. Štoviše u Dubrovniku je jedno mrtvo zvono, isprva svojom zvonjavom, a kasnije svojim imenom, obilježilo ne samo gradsku ulicu, već i trg i bastion! Primjera imade zasigurno još.

Pored imenske osobnosti zvona možemo lučiti također obzirom na povod njihova oglašavanja. Tako primjerice postoje: nedjeljna zvona, svečana zvona, počasna zvona, satna zvona ili zvona za molitvu, mrtvačka zvona, nevremenska zvona i gladna zvona! Samostanska su pak zvona u gradovima, uz ona na župnim crkvama bila prije svega statusni simbol, stvar ugleda.

Konačno, zvona možemo razlikovati obzirom na njihovu veličinu. Postoje tako ona sićušnih, srednjih, velikih, pa i divovskih dimenzija. Zvona što danas zvone u crkvi sv. Petra u Rimu teška su primjerice 14 tona, u zvonicima katedrale u Kölnu čak 25 tona, a najveće zvono ikad načinjeno na svijetu jest ono u Car kolokol u Moskvi, teško 198 tona. Jedini ali i bitni nedostatak potonjeg jest da nikada nije prozvonilo!

Zvonoljevački obrt u nas

Grad Zagreb upoznao se sa zvonoljevačkim obrtom u XI. st. po utemeljenju Zagrebačke biskupije. Budući je prijevoz velikih i teških zvona u to vrijeme predstavljao veliki problem, zvonoljevači su putovali od grada do grada, od sela do sela te u neposrednoj blizini crkve improvizirali peć za topljenje i uz samu crkvu izrađivali zvona.

Najstarije zvono u Hrvatskoj nađeno je u moru između Silbe i Premude kraj Gornjega grebena, a izradili su ga g. 1266. zvonoljevači Jacopo i Andreotto Pisano (čuva se u Gradskom muzeju u Šibeniku). Zvono u Supetarskoj Dragi na otoku Rabu datirano je 1299. g. Među najstarijim je zvonima i zvono župne crkve u Sovinjaku u Istri u Buzeštini, što ga je izlio majstor Manfredin 1317. g., te ono u Omišlju, ljevača Jacobusa de Venetiisa, iz 1327. g. U Arheološkom muzeju u Zadru očuvano je zvono koje je 1328. g. izlio Belo zajedno s majstorom Vivencijem za franjevačku crkvu u Zadru. Očuvano je i veliko zvono župne crkve u Ledenicama u Hrvatskom Primorju, koje je 1471. g. izlio majstor Benedikt Dubrovčanin. Čuveni ljevač zvona i topova bio je Ivan Krstitelj Rabljanin; očuvan je niz njegovih zvona, od kojih je osobito veliko ono za gradski sat u Dubrovniku iz 1506. g., urešeno renesansnim dekorativnim motivima i likovima.

Zagrebačka kronika zabilježila je Iliju Benkovića kao prvog zagrebačkog zvonoljevača, u XV. st., a od XVIII. st. pa neprekidno sve do današnjih dana Zagreb ima stalnu zvonoljevaonicu i zvonoljevače, koja je tada locirana na Kaptolu. Prvi zagrebački zvonoljevač čija su zvona sačuvana jest Ivan Foresti. Djelovao je zasigurno 1719. g., a 1725. g. salio je prvo sačuvano zvono s hrvatskim natpisom, za crkvu u Starom selu kod Petrinje: „OV ZVON JE NASEGA ARKIB. MIK. CHUDOTVORCZA LETO 1725“.

Poslije Drugog svjetskog rata vlasti komunističkog sistema iz „naprednih“ ideoloških pobuda žele ugasiti zvonoljevački zanat. Iako brišu naziv zvonoljevaonica, zamijenivši ga onim ljevaonica umjetnina, samu izradu zvona nisu mogli osujetiti. Zvona je u Zagrebu nastavio lijevati Viktor Šikić, isprva u Ljevaonici Likovne akademije, a kasnije u svojoj osobnoj. Godine 1990. sa Šikićem se uortačuje Josip Tržec, da bi 1992. g. od Šikića otkupio njegov dio i postao jedinim vlasnikom zvonoljevaonice, vrativši u naziv firme pojam ljevaonica zvona! Zvonoljevaonica danas zapošljeva 12 uposlenika i 1994. g. od Hrvatske Obrtničke komore dodijeljen joj je Status umjetničkog zanata. Radionica Josipa Tržeca izradila je do sada preko 500 zvona koja odjekuju diljem Hrvatske te Bosne i Hercegovine.

Postupak izrade zvona

Zvono je moguće opisati kao jednodijelno, pravilno i šuplje, rotacijski i osno simetrično tijelo. Ono je na gornjem kraju zatvoreno kapom zvona, iz koje izrasta kruna zvona koja služi za vješanje zvona. Srednji dio zvona nazivamo tijelo zvona i ima oblik ljuske nepravilnog konusa što se postupno šiti prema dnu i čija se debljina od vrha prema dnu povećava. Na donjem kraju zvono je otvoreno i završava vijencem zvona koje ima najveći vanjski promjer.
Zvona se lijevaju iz slitine bakra i kositra (kalaja), odnosno bronce. Najkvalitetnija legura za lijevanje zvona postiže se pri omjeru 78 % bakra i 22 % kositra. Brončano zvono vremenom se prevlači najfinijom patinom koja ga trajno štiti od svake daljnje oksidacije, uslijed čega ne iziskuje nikakvo zaštitno premazivanje, a ton mu je nepromijenjen do kraja života. Bat zvona kuje se od mekog željeza čija težina u prosjeku iznosi 4 do 6 % ukupne težine zvona.

Početni korak pri izradi zvona jest izrada njegovog profila, odnosno rebra zvona. Rebro zvona predstavlja okomiti presjek zvona, od kape do vijenca. Osim rebra izrađuje se i ljevački kalup, odnosno sistem elemenata koji oblikuju šupljinu u koju se ulijeva rastopljeni metal. U ljevaonici Tržeca uobičavaju se izrađivati nepostojani ili jednokratni kalupi, mada općenito postoje i oni postojani, trajni. Nepostojani ili jednokratni kalupi izrađuju se od ilovače ili pijeska. Ovakva pješčana smjesa predstavlja dostupan i jeftin materijal koji je dovoljno čvrst i otporan na strujanje i tlak rastaljene kovine prilikom lijevanja, no u isti mah i dovoljno propustan za plinove kako se isti ne bi zadržali u odljevku te utjecali na njegovu šupljikavost. Naime odljevak se nakon lijevanja postepeno hladi i steže, pri čemu kalup ne smije stvarati preveliki otpor. Također, materijal za izradu kalupa mora biti što plastičniji, podatniji za oblikovanje i minucioznu obradu, budući u sebi nosi sve tehničko-estetske osobine budućeg zvona, U svrhu dizanja, prenošenja i okretanje kalupa, radnji neophodnih u procesu lijevanja zvona, izrađuju se kalupnik. Kalupnici su okviri otvoreni s gornje i donje strane u koje se nabija materijal, dakle ilovača ili pijesak, za izradu kalupa. Njihova je osnovna zadaća čuvanje kalupa od puknuća uslijed tlačnog potiska prilikom lijevanja rastopljenog metala.

Kako zvono mora biti, što mu i jest osnovna karakteristika, odljevak sa šupljinom, u kalup se ulaže jezgra. Materijal za izradu jezgri mora biti čvrst kako bi izdržao uzgon u rastaljenoj bronci, a uz to vrlo porozan i vatrostalan budući ga oplakuje rastaljena bronca. Jezgre se izrađuju u jezgrenicima, drvenim ili metalnim kalupima.

Prije samog lijevanja, kako odljevak ne bi zagorio, površina kalupa ovlažuje se i oprašuje vatrostalnom grafitnom prašinom, te zaglađuje kaluparskom žlicom. Kada se kalup osuši, kistom se premazuje grafitnom juhom, odnosno smjesom grafita i vode. U izradi kalupa pojavljuje se jedan problem: model se lijepi za pijesak kalupa, pa ga poradi toga treba naprašiti likopedijem.

U svrhu formiranja željene šupljine u kalupu najprije se pribjegava izradi šablone za šestarenje, odnosno drvene ili limene daske koja ima oblik polovice presjeka zvona, povećan za 2 % u odnosu na samo zvono, sukladno stezanju odljevka. Njena izrada započinje tako da se na drvenu ili limenu plohu nacrta profil zvona. Obris se potom izreže, kraj obradi, zagladi i okuje, a rub s druge strane iskosi. Pri kaluparenju šablonom ili šestarenjem jedan krak tog „ljevačkog šestara“ čini osovina koja je učvršćena u pod ljevaonice, a drugi, rotirajući, predstavlja šablonu koja nosi obris polovice presjeka budućeg zvona. Oko osovine nabije se pijesak veće visine i promjera od zvona. Rotiranjem prve šablone odstranjuje se višak pijeska i dobivamo model identičan budućem izgledu zvona (uvećan za 2 %). Nakon toga prva šablona se skida s osovine, pješčani model zvona oprašuje se likopedijem, a u kalupnike koji se postave oko njega nabija se pijesak, pri čemu se za pravo uzima otisak vanjske stijenke zvona. Vanjska stjenka zvona predstavlja negativ buduće površine zvona te se zatim ukrašava utiskivanjem slova i plićih reljefnih motiva. Kad je vanjska stijenka zvona u modelu obrađena, na osovinu se pričvršćuje druga šablona kojom se oblikuje unutrašnja stijenka zvona, odnosno njegova jezgra. Pošto je cijeli postupak izrade kalupa i jezgre gotov, premazan grafitom i posušen, te pošto je sazidan žlijeb od opeke između probojne rupe na peći i kalupa, te isti zagrijan ugljenom, kako bi rastaljeni metal što duže zadržao žitkost, samo lijevanje zvona može započeti!

Sve slike u foto-galeriji potječu iz arhive g. Josipa Tržeca i vlasnik ih je ljubazno darovao Fototeci kulturne baštine, izuzev fotografija br. 26, 34, 37, 38 i 39, koje je snimila Sanja Grković.

Planira se upotpunjavanje foto-galeriji trima trenutno nedostupnim, a ključnim slikama u procesu izrade zvona: izrada profila zvona, šestarenje jezgre zvona te posve dovršeno suvremeno zvono.

Fotografija krštenja zvona također se ne isključuje.

Priredila: mr. sc. Sanja Grković