Fototeka spomeničke baštine Ministarstva kulture u okviru dragocjenog fotografskog fundusa čuva između ostalog ukupno 36 originalnih fotografskih ploča (29 primjeraka formata 18 x 24 i 7 formata 24 x 30 cm) što prikazuju situacije, eksterijere i interijere prvenstveno fruškogorskih manastira, ali i ostala sjedišta srpske pravoslavne crkve, npr. poput lepavinskog manastira i crkve, pakračke episkopske crkve ili svetišta Sv. Petke kod Dobre vode, tik Vukovara. Snimke su nastale 1885. godine, a autorstvo su jednog iz plejade vrsnih fotografa Rechnitzera.
Rechnitzeri su, kako navodi Vesna Burić od 1870. protutnjali prostorima Monarhije od Novog Sada, Pančeva, Zemuna i Osijeka do Zagreba. Tim su se putovima, u raznim pravcima, često kretale i osječke i ostale slavonsko-srijemske obitelji. „Naš“ Rechnitzer sinne nomine, u vrijeme kada ovjekovječuje manastire Srijema, kako iščitavamo iz inventarnih knjiga fototeke, djeluje u Osijeku. Jesu li možda fotografije fruškogorskih manastira, radovi fotografa Ottokara Rechnitzera i smijemo li slijedom istoga u njima iščitati barem male plamičke što osvjetljavaju zasjenjeni dio djelatnog puta ovoga fotografa?! Naime, u kontekstu osječke fotografije XIX. stoljeća Vesna Burić postavlja pitanje može li se Ottokar Rechnitzer koji 1896. prijavljuje tvrtku u Osijeku povezati s Rechnitzerima djelujućim od 1870-tih godina u Novom Sadu, Pančevu i Zemunu? Autorica razmatra vezu Ottokara s Ivanom Rechnitzerom koji 70-tih i 80-tih godina XIX. st. djeluje u Novom Sadu, vodeći tvrtku, te zaključuje kako se na poleđinama sačuvanih fotografija obojice fotografa pojavljuju iste nagrade sve do 1878. godine. Nakon te godine Ivan ističe još nagrade osvojene 1883. g. u Amsterdamu te 1887. g. negdje u Italiji, dok na poleđinama Ottokarovih fotografija više nema spomenutih priznanja. Burić stoga pretpostavlja de se Ottokar možda nakon 1878. g. odvojio od obitelji, pa se dalje nije bavio izlaganjem, ili pak nije ništa dobio - da bi se ponovno ukazao na svjetlu dana s osnovanom tvrtkom 1896. u Osijeku. Mi pak proširujemo pretpostavku kako se Ottokar nakon 1878. g. iz Novog Sada preselio u Osijek, gdje se posvetio dokumentarnoj i reportažnoj fotografiji, snimivši možda prije radova na crkvi Sv. Petra i Pavla u Gornjem Gradu i fotografije fruškogorskih manastira.
Upitnom imenu fotografa pridružuje se i neodređen povod snimanja fruškogorskih manastira. Područje Srijema s Fruškom gorom, tada sastavnog dijela Kraljevine Hrvatske i Slavonije u okviru Austro-Ugarske monarhije, potpadalo je pod nadleštvo vlade sa sjedištem u Zagrebu. Veliki upitnik slijedi pomisao da snimke fruškogorskih manastira, i šire, naručuje Izidor Kršnjavi za izložbu u Budimpešti 1885. godine, pošto je prethodno 1880. g. na njegovu inicijativu osnovan Muzej za umjetnost i obrt, a 1882. i Obrtna škola. Ovakvu pomisao podupire činjenica što su negativi fruškogorskih manastira danas pohranjeni u fototeci Ministarstva kulture, koja je kao specijalizirana služba unutar Odjela za informacijsko-dokumentacijske poslove kulturne baštine, između ostalog baštinica fotografske građe - posredstvom Zemaljskog povjerenstva za očuvanje kulturnih i historičkih spomenika kraljevina Hrvatske i Slavonije, osnovanog 1910. g. - Hrvatskog arheologičkog družtva i Arheološkog odjela Narodnog muzeja. Ovi su naslovi, podsjetimo se, 1885. g. kad su manastiri snimani, bili pod direktnom ingerencijom Zemaljske vlade.
Fruškogorski manastiri predstavljaju nezaobilazan i visokovrijedan segment povijesti i kulture srpske pravoslavne crkve i, šire, njenoga naroda. Već na karti iščitavamo: šesnaest manastira gusto se niže brdovitim prostorom između rijeke Dunava s Novim Sadom i Petrovaradinom na sjeveru i Save sa Sremskom Mitrovicom i Rumom na jugu: Pribina Glava, Divša, Kuveždin, Petkovica, Šišatovac, Bešenovo, Beočin, Rakovac, Vrdnik-Ravanica, Jazak, Mala Remeta, Staro Hopovo, Novo Hopovo, Velika Remeta, Grgeteg i Krušedol. Postanak mnogih od njih predaje smještaju već u XII., odnosno XIII. st., ali većina se prvi put u pisanim izvorima spominje najranije krajem XV., odnosno u XVI. st. Arheološka istraživanja koja bi trebala pružiti odgovor o stvarnom vremenu zasnivanja manastira na ovom prostoru tek su manjim opsegom provedena, jednako kao što se tek očekuju i povijesno-arhivistička istraživanja u svrhu mogućeg povezivanja ovog prostora s pavlinskim redom, a na što upućuje etimologija naziva lokaliteta Mala i Velika Remeta.
U svakom pogledu, ova zdanja združuju ambijentalno-graditeljsko-slikarska promišljanja svojih graditelja „koji ih zidaše što lepše umeše i znaše, za 145 dukata, brašna koliko im bude potrebno za vreme rada, za oko 40 oka soli, 20 akova vina i tri akova rakije, četiri braza (ovaca ili svinja) i 140 oka pasulja ili graha“. Štoviše, generacije neimara tijekom višestoljetne povijesti spremno ih iznova uskrsavaše iz pepela: u početku poslije turskih opsada, pa austrijsko-turskih ratova, te u konačnici razaranja i uništavanja tijekom Prvog, a osobito Drugog svjetskog rata, kao i u razdoblju što mu netom slijedi.
Uz građevine ponekad stradavahu i bijahu raznesene vrijedne samostanske riznice, ali ponekad je, međutim, njihov inventar, poput ikona, svetih knjiga ili liturgijskog posuđa, bio u dobroj namjeri odnesen i sklonjen u muzejske ustanove. To se primjerice dogodilo za ratnog vihora Drugog svjetskog rata kada Vladimir Tkalčić kao direktor zagrebačkog Muzeja za umjetnost i obrt, svjestan velike vrijednosti manastirskih riznica, organizira dopremu pokretnih spomeničkih vrijednosti iz fruškogorskih manastira u muzej, budući je ovo područje u to vrijeme sastavni dio ND Hrvatske. Stvaranjem FNR Jugoslavije ove su dragocjenosti predane Muzeju srpske pravoslavne crkve u Beogradu. Ono što nisu izmijenili ratovi ponekad mijenjaju nove radikalne koncepcije. Takva jedna prijelazno-stoljetna izmjena promijenila je lice manastira u Grgetegu pri čemu je i stari ikonostas potpuno uništen, budući je izrađen novi prema projektu Hermana Bolléa. Nadodajmo tome da je i pakračka episkopska crkva 1896. g. preuređena također u duhu „boletike“.
Zaključimo: tijekom turbulentnih povijesnih događanja što nisu poštedjela niti ove prostore, pa i uslijed drugačijih umjetničkih nazora nošenih nadolazećim novim vremenima, fruškogorski su manastiri proživljavali mnoge svoje uspone i padove, pa i stilske preinake. S 1885. godinom, kada ih leća foto-aparata stanovitog osječkog Rechnitzera zaustavlja u vremenu i prostoru, tim mijenama, međutim, nije kraj. Otuda zavidna povijesna i dokumentarna vrijednost ovih snimaka!
Priredila: Sanja Grković