Arheološko istraživanje srednjovjekovne kulture u Istri osobito se razvilo nakon Drugoga svjetskog rata, s ponovnim otvorenjem muzeja u Puli 1947. godine. Ubrzo se u sklopu Muzeja uspostavlja odjel koji vodi Branko Marušić, utemeljitelj ranosrednjovjekovne, odnosno starohrvatske arheologije u Istri. Provode se važna istraživanja groblja i sakralnih zdanja, što je 1973. godine omogućilo i predstavljanje dotadašnjih spoznaja i novih nalaza javnosti unutar stalnog postava na drugom katu Muzeja. U dvije dvorane lapidarija u prizemlju zgrade smješteni su spomenici i podni višebojni mozaici (Nezakcij, Sv. Nikola i Sv. Felicita u Puli) starokršćanskih sakralnih objekata te, ponajviše, tzv. crkveni namještaj (oltarne pregrade, kapiteli, ciboriji, sarkofazi, prozorske tranzene), uglavnom ukrašen predromaničkim pleternim reljefima ranosrednjovjekovnog razdoblja iz crkava južne Istre (katedrala, Sv. Marija Formoza, Sv. Felicita, Sv. Ivan kod Nimfeja u Puli, Val Sudiga i Savolago kod Galižane, Sv. Pelegrin kod Fažane, Guran i Sv. Kvirin kod Vodnjana, Sv. Andrija kod Rovinja, Sv. Lovro i Sv. Petar kod Loborike).