Fototeka kulturne baštine

U kontekstu stoljetnog postojanja službe zaštite spomenika kulture, s predanim višedesetljetnim posvećenjem istoj njenog barda Gjure Szabe, a nakon II. svjetskog rata neumornim foto-bilježenjem Nine Vranića, posljednjih osamnaest godina obilježeno je, sukladno dinamičnom načinu suvremenog života, relativno brzom izmjenom petorice fotografa. Iako je njihovo djelovanje unutar matične spomeničke foto-službe bilo vremenski kratkog daha (u pojedinim slučajevima nastavivši se u srodnim institucijama), kvaliteta rada svakog od ovih fotografa ponaosob nije upitna. Ona počiva kako na njihovoj metierskoj izobrazbi, mahom stečenoj u fotografskim usmjerenjima Grafičke škole ili Škole za primijenjenu umjetnosti, tako na izoštrenom pogledu njihova oka, izvježbanom kontinuiranim praktičnim radom. Naposljetku uspjeh njihova rada izvire iz osjećaja i ljubavi prema materiji, subjektu koji promišljajući snimaju: spomeniku i starini, tradiciji općenito.

Nikola Vranić rođen je 7. travnja 1933. godine u Bileći. Grafičku školu završio je u Zagrebu 1952. godine, a potom je od 1954. do 1989. godine zaposlen kao fotograf Zavoda za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu. Odlaskom iz Zavoda djeluje kao samostalni umjetnik.

Fototeka spomeničke baštine Ministarstva kulture u okviru dragocjenog fotografskog fundusa čuva između ostalog ukupno 36 originalnih fotografskih ploča (29 primjeraka formata 18 x 24 i 7 formata 24 x 30 cm) što prikazuju situacije, eksterijere i interijere prvenstveno fruškogorskih manastira, ali i ostala sjedišta srpske pravoslavne crkve, npr. poput lepavinskog manastira i crkve, pakračke episkopske crkve ili svetišta Sv. Petke kod Dobre vode, tik Vukovara. Snimke su nastale 1885. godine, a autorstvo su jednog iz plejade vrsnih fotografa Rechnitzera.

„Dne 9. studenog 1880 svanusmo u Zagrebu težkim mutnim jesenkim jutrom. Barometar stajaše 547 milimetara; termometar pokazivaše 9,4 ºC; tanka jesenska magla slegla se ponad zemljom, a iz nje sipila je riedka kišica, dočim je sa sjevero-istoka puhao hladan, vlažan vjetar.

U lipnju mjesecu prošle godine pružila mi se posve neočekivana prilika nazočiti procesu izrade zvona, što je u meni pobudilo osjećaj zbunjenosti i ushita. Zvono?! Što ja uopće znadem o crkvenom zvonu izuzev onih najosnovnijih činjenica da se njegovom zvonjavom vjernici pozivaju na molitvu, te se shodno tome označava i doba dana, vrijeme, ura; dnevni, godišnji i životni ciklusi i događaji u životu puka.

Pred nepunih godinu dana fotodokumentirajući spomeničku baštinu Iloka, Šarengrada, Bapske, Ilače, Opatovca, Mohova, Tovarnika i Sotina za potrebe projekta „Dunav – put kulture“ te upotpunjavanja fototečnog fonda, grad Vukovar bio nam je tek smještajna točka i ne snimismo tada niti jedne fotografije grada – kiša je bila neumorna, neumoljiva…