Naime, mađarski službeni krugovi u 1896. godini obilježavaju i slave tisućitu obljetnicu dolaska Mađara u Karpatsku kotlinu. Krunom prigodničarske serije svečanosti zamišljena je Milenijska izložba u Budimpešti, s osnovnom zadaćom podastiranja svijetu rezultata impozantnog gospodarskog i kulturnog razvoja Ugarske u posljednja tri desetljeća nakon utemeljenja Austro-Ugarske monarhije.

Šekspirovsko pitanje biti ili ne biti, na izložbi, postalo je prioritetno političko pitanje u Hrvatskoj. U takovom političkom ozračju na Hrvatskom je saboru bila odluka o sudjelovanju na milenijskoj izložbi u Budimpešti. Obzirom na sastav sabora ishod nije bio dvojben, te je provladina većina na kraju izglasala 100.000 forinti za troškove hrvatskog sudjelovanja na izložbi.

Potom je utvrđen i „Zemaljski eksekutivni izložbeni odbor“. Sa zemaljske, odnosno državne razine, nadleštva i dužnosti prenosile su se na županije te posredno i na njihove trgovačko-obrtničke komore i kulturno-društvene institucije. Štoviše, gospodarski i kulturni segmenti društva ovom su prilikom plodonosno upotpunjavali svoje djelatnosti i postignuća.

Pored prezentacije gospodarstvenih dosega i njegovih proizvoda, s jedne strane, te slika, skulptura i kulturno-povijesnih pisanih dokumenata, s druge , „Zemaljski eksekutivni izložbeni odbor“ budimpeštanske Milenijske izložbe ne propušta predstaviti i zastupati nacionalna gospodarstvena i kulturna postignuća niti posredstvom fotografskih izložaka.

Fotografija kao relativno nov komunikacijski medij uopće, u našoj sredini od samoga početka drži korak s vremenom. Ilirski preporod nedvojbeno je stvorio pozitivno pronacionalno i kulturno ozračje koje je utjecalo i na razvoj fotografije u nas. Podsjetimo se tako podatka, zabilježenog perom Ivana Kukuljevića Sakcinskog , o slikaru i daguerotipistu Novakoviću koji se, veli, već 1839. godine u Parizu upoznaje i okušava u novom fotografskom mediju, da bi već sljedeće godine organizirao istu djelatnost u Zagrebu.

U posljednjem desetljeću tisućljeća, uoči održavanja izložbe, fotografska se produkcija omasovila. Uz profesionalne fotografe, fotografiji se posvećuje i ne mali broj fotografa-amatera. Posljednji su 1892. godine zasnovali, na poticaj Društva umjetnosti i njegovog idejnog osnivača Izidora Kršnjavija, Zagrebački klub amater fotografa koji djeluje kao zasebna sekcija društva. Svakako je potrebno i ovom prilikom naglasiti kako je program kluba bio njegovanje isključivo umjetničke fotografije.

U svrhu pripremanja hrvatskog izložbenog paviljona Zemaljski eksekutivni izložbeni odbor po raznim je kulturnim ustanovama tražio dragocjene predmete koji bi u najboljem svjetlu prikazali Hrvate pred očima sveukupne javnosti.

U ožujku 1895. ban Khuen Héderváry poziva „Hrvatsko arheologičko družtvo“ da uzme udjela u pripremi hrvatskog sudjelovanja na Milenijskoj izložbi u Budimpešti. Ovaj poziv nije neočekivan, budući je osnovni djelokrug rada ovoga društva, statutom određen, „istraživanje, sabiranje, nabavljanje i izdavanje starih spomenika, koji se nalaze u hrvatskim pokrajinama“. U to vrijeme bio je potpredsjednikom i predsjedavajućim društva poznati i zaslužni zagrebački historiograf i svećenik, akademik i nepokolebljivi hrvatski rodoljub, Ivan Krstitelj Tkalčić. Društvo je prihvatilo poziv i izabralo Josipa Brunšmida da ga zastupa u izložbenom odboru.

Prigodice, u kolovozu 1895. po nalogu dr. Izidora Kršnjavija, predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu (ili tadašnjeg ministra kulture), odabrana su petorica vrsnih profesionalnih fotografa kako bi snimili kulturno-povijesne spomenike zemlje, ponajprije stare gradine, dvorce i svetišta, ali i školske zgrade te cestovne i mostovne komunikacije. Rudolfu Mosingeru povjereno je tako snimanje gradina i dvoraca u varaždinskoj i zagrebačkoj županiji, Vasi Margetiću u ličko-krbavskoj županiji, Hinku Krapeku u modruško-riječkoj, Dragutinu Inchiostriju u bjelovarsko-križevačkoj i požeškoj županiji, a F. Hodini u tadašnjoj virovitičkoj i srijemskoj županiji.

Uz ovo petoro profesionalnih fotografa na nastup na budimpeštanskoj Milenijskoj izložbi pripremala se također, kako se čita u izvještaju s izložbe, i skupina fotografa udruženih unutar „Zagrebačkog kluba amater fotografa“.

U Izvješću o Milenijskoj izložbi kraljevine Ugarske, tiskanom 1897. godine, iz pera tajnika trgovačko-obrtničke komore Milana Krešića (str. 373), čitamo: „Izlošci gradjenog odsjeka kr. zemaljske vlade zapremiše velik dijel ove prigradnje (op. „opći“ ili gospodarsko-industrijski paviljon). Bilo je tu na stolovima sva sila rukopisa i nacrta, tičućih se javnih zgrada, zatim cesto- i gradjevina, provedenih po gradjevnom odsjeku tečajem zadnjih dvadeset i pet godina. U mjerilu 1 : 144000 sastavljeni zemljovid sviju cestovnih mreža u Hrvatskoj i Slavoniji, a u istom mjerilu i zemljovid sviju vodogradjevina u obim kraljevinama resio je zidove, a do njih bilo je grafičkih pregleda o novčanim troškovima za nabavu cestovnog posipa, fotografija cesta i mostova (70 komada), nacrta tičućih se izvedenih mostova, osušenja nizina, obskrbe Krasa sa vodom, uredjenja Save i velika hidrografska karta“.

Što je u to vrijeme uopće fotografija? Vještina ili umjetnost?! I koja je zadaća fotografija izloženih na Milenijskoj izložbi?

Na osnovi sačuvanih izvještaja s izložbe čini se da je njihova osnovna funkcija ilustrativno dokumentiranje gospodarskog i kulturnog razvoja zemlje, dok o njihovoj umjetničkoj vrijednosti možemo tek promišljati. Postoje dakako pretpostavke da su neke od fotografija s Milenijske izložbe nadišle čisto opisni status. Obzirom na fotografe kojima je povjeren zadatak za očekivati je ovom prilikom i pokoju fotografiju koja se svojom osobitom i osobenom kvalitetom izdiže nad prosjekom, primjerice svojom tehničkom izvedbom ili načinom predstavljanja teme.

Ovom prilikom nije moguće do kraja precizno odrediti koje su fotografije, i od kojih autora, bile izložene u umjetničko-historijskom paviljonu (i je li koja?), a koje u gospodarsko-industrijskom. Prema Krešićevom izvješću znademo da su fotografije što predočuju novosagrađene ceste i mostove bile izložene u gospodarsko-industrijskom odjelu, no jesu li fotografije s prikazima povijesnih spomenika, na primjer starih gradova, dvoraca i svetišta, zasigurno bile izložene u umjetničko-historijskom paviljonu možemo tek nagađati.

U svakom slučaju, iz današnje perspektive sagledano sve fotografije izložene na budimpeštanskoj izložbi (i pripadajući im negativi!) imaju neporeciv dokumentarno-historijski značaj!

Zaključimo: ideju i inicijativu uvrštavanja fotografskog medija na Milenijsku izložbu u Budimpešti 1896., a koje proizlaze iz svijetle fotografske tradicije Hrvatske, treba zahvaliti dvojici istaknutih kulturnih radnika: dr. Izidoru Kršnjavom i dr. Josipu Brunšmidu. Izidor Kršnjavi ne samo što je u razdoblju pred Milenijsku izložbu bio predstojnik odjela za bogoštovlje i nastavu, nego je također bio i osnivač Društva umjetnosti s njenom fotografskom sekcijom, a stanovito je vrijeme i obnavljao dužnost predsjednika Hrvatskog arheološkog društva. Također, Josip Brunšmid se, uz sve svoje uvažene funkcije, pa i predstavništvo u Zemaljskom izložbenom odboru, dokazao kao vrstan fotograf-dokumentarist koji je svojim slikama opremao Viestnik društva.

Fototeka Ministarstva kulture, tematski usmjerena na nacionalnu spomeničku baštinu, posjeduje sveukupno 58 originalnih staklenih negativa veličine 24 x 30 cm (28 kom.) i 18 x 24 cm (30 kom.) nastalih tom zgodom, koje ovom prigodom predstavljamo.

Priredila: mr. sc. Sanja Grković