Nješto preko pola osam sati začuje se podzemna tutnjava, nalik na jaku tutnjavu težko natovarena željezničkog vlaka, a umah zatim potrese se zemlja takovom žestinom, kakovoj ne samo neima pametara u Zagrebu, nego joj neima traga od vjekova u ljetopisih zagrebačkih… Sravnivši svoj žepni sa onim stalnim chronometrom, pronašao je prof. Stožir, da je zagrebački potres započeo u 7 h 33 min 53 sec, te trajao 10 sekunda.

Posljedci ovoga potresa bijahu užasni. Izvješće zagrebačkoga motrilišta glasi: iza prvoga udarca uzvitlala se cielim gradom silna prašina; dimnjaci i silno ciglovje popadaše s krova, vatrobrani zidovi porušiše se te pokriše ulice ruševinom. Jedan čovjek je mrtav a više jih ranjeno.“

Tako piše u „Izvješću o zagrebačkom potresu“ Josip Torbar, hrvatski prirodoslovac, biolog, geolog, meteorolog i povjesničar znanosti, član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Torbarov opis života u gradu pogođenom strahovitim potresom, i još nekolicinom slabijih što su se do kraja istoga mjeseca izmjenjivali, osim što donosi lapidaran sociološki prikaz stanovništva, podastire i iscrpan popis šteta na spomenicima Zagreba i šire okolice.
Ne samo grad sa svojim najznačajnijim svjetovnim građevinama, grobljima i crkvama, nego i prigradska naselja poput Šestina, Vrapča, Kustošije, Stenjevca, Bistre, Brdovca, Samobora, Kerestinca, Stupnika, Remeta, Granešine, Čučerja, Resnika, Prozorja, Sesveta, Vugrovca, Kašine, Sv. Helene i dr. teško su nastradala. Potres se smanjenim intenzitetom osjetio diljem Hrvatske.

„Obzor“ br. 261 donosi sljedeći izvještaj o ovome nemilom događaju na području Granešine, naselju smještenom 6 km sjevero-istočno od Zagreba: „Ne samo da nam je starinska naša crkva razorena, školska zgrada teško oštećena, da se u njoj djeca poučavati nemogu, već oplakujemo i gubitak jednoga čovjeka, dočim je župnik Stjepan Mikec upravo njekim čudom sretno izbjegnuo. Kao što obično, služio je župnik u to doba misu. Obično služi župnik misu kod velikoga oltara; nu dne 9. studenoga odabra srećom mali oltar na lievoj strani crkve. Uz župnika bijaše samo podvornik kod mise i seljak Petar Novak, koj sjedjaše u klecalu pod glavnim svodom. Jedva bijaše župnik u polak mise, kadno se na jedan krat uz nastalu tminu poče crkva grozno tresti. U taj čas sruši se zvonik uz strahovit štropot te mu ruševine padnu sredinom crkve prema velikom oltaru, razbiju crkveni krov i provale strop, dočim se kuba zvonika položi preko slomljena krova. Župnik padne onesviešten na tle, dočim Novaka, bježećeg izpod zvonika van, zaspu ruševine. Župnik i podvornik spasiše se, kako je prva lomljava prestala na pobočna vrata, koja su ljudi, budući ruševinom zapremljena, težkom mukom otvorili.“

Stradanje grada i njegove šire okolice svojim je aparatom marno zabilježio Ivan Standl, fotograf koji se jednako uspješno okušavao u atelijerskim snimanjima, kao i vedutama Zagreba i šire Hrvatske. U Zagrebu se, Pražanin rodom, pojavljuje 1864. godine već kao izgrađeni obrtnik, dobivši na Gospodarskoj izložbi prvu nagradu. Godine 1874. zaslužio je svojim radom naslov „fotografa Jugoslavenske akademije“, a prije zagrebačkog potresa izdao je tri fotografske mape – album Jurjaves, album Fotografičke slike iz Hrvatske i album Uspomene na I. obću hrvatsku učiteljsku skupštinu u Zagrebu 1871.
Nakon potresa u Zagrebu 1880. godine izdaje album „Slike zagrebačkog potresa od 9. studenog 1880“. Neke fotografije ovoga albuma posjeduje fototeka Ministarstva kulture, pa ih ovom prilikom objavljujemo. Posljednja snimka što prikazuje detalj oštećene gotičko-barokne unutrašnjosti prvostolnice, međutim, nije Standlov uradak, nego upravo te 1880. godine u Zagreb doseljenog fotografa Heinricha Krappeka (Hinka Krapeka). Ovaj će pak vrstan fotograf svojim daljnjim zagrebačkim djelovanjem steći veliki ugled, pa će 1895. godine biti imenovan u grupu petorice službenih fotografa kojih će fotografski uradci kulturnih spomenika te gospodarstveno važnih gradnji Hrvatske biti prezentirani na Milenijskoj izložbi u Budimpešti 1896. godine.
P.S.
Veliki potres 1880. godine poprilično je razrušio grad, ali je uz sve nedaće koje je sobom donio, ipak imao i jednu svjetlu stranu: bio je poticaj obnovi i modernizaciji grada Zagreba. Tu modernizaciju vežemo prvenstveno uz ime Hermana Bollea. Unatoč dijametralno oprečnim strukovnim stavovima konzervatora, koji su se konačno 1910. godine, odnosno četiri godine nakon rušenja zapadnih zidina i Bakačeve kule pred Prvostolnicom udružili u Povjerenstvo za očuvanje kulturnih i historičkih spomenika u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji u Zagrebu, kao i polemika koje se i dan danas vode glede njegova djelovanja, treba priznati da je Bolle ostavio golem i neosporan restauratorski, graditeljski i urbanistički opus s prepoznatljivim odlikama srednjoeuropske arhitekture.
Priredila: mr. sc. Sanja Grković