Osoba o kojoj ne znamo gotovo ništa, ili znademo točno onoliko koliko nam to priča dvjestotinjak staklenih negativ-ploča veličine 6 x 9 cm, kao i pripadajući pozitivi, zavidne tehničke kvalitete i neporecive dokumentarne vrijednosti, kojih je Pavušek autor i koje nam je ostavio u nasljeđe.

Fototeka Odjela za informacijsko-dokumentacijske poslove kulturne baštine u sastavu Uprave za kulturni razvitak i kulturnu politiku pri Ministarstvu kulture posjeduje respektabilnu zbirku fotografija, koja samo što nije dosegla broj od 60000 fotografskih jedinica, povrh toga što broji i cca 40000 negativa. Zbirka je stvarana počevši od 1910. godine, isprva unutar službe Zemaljskog povjerenstva za čuvanje umjetnih i historičkih spomenika u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji u Zagrebu, te kasnije u institucijama koje su nastavile djelovanje spomenute službe. U zbirci se nalaze i fotografije postankom starije od datuma djelovanja službe zaštite i očuvanja spomenika kulture, dakle 1910. godine, budući je Povjerenstvo u prve četiri godine djelovanja svoj fotografski fundus osnažilo fotografijama pribavljenim iz Arheološkog muzeja i Arhiva u Zagrebu; iz Dvorske knjižnice i Militergeografskog instituta u Beču, te iz Arhiva u Karlsruheu. Takve fotografije nastaju već od polovice 19. stoljeća, ponajviše 80-tih godina, i donose prikaze primjerice u potresu nastradalih spomenika Zagreba i okolice (autor Ivan Standl); kulturnih vrednota za Milenijsku izložbu 1896. u Budimpešti (autori Rudolf Mosinger, Vaso Margetić Hinko Krapek, Dragutin Inchiostri i F. Hodina); manastira Srijema (autor atelier Rechnitzer) i slično. Fototeka se desetljećima kontinuirano obnavljala i obogaćivala; na tome zahvaljujemo prvenstveno Gjuri Szabi, Anđeli Horvat, Tihomilu Stahuljaku i Nini Vraniću. Od 1972. godine, međutim, poradi novog ustrojstva službe, foto-materijal biva izdvojeno pohranjivan unutar specijaliziranih Odjela službe zaštite spomenika kulture. U razdoblju 90-tih godina 20. stoljeća u fototeku ponovno pristiže veliki broj fotografija, tematikom vezan uz spomeničku baštinu razorenu u Domovinskom ratu.

Kroz vrijeme i prostor u stvaranju fototeke sudjelovali su brojni konzervatori (povjesničari umjetnosti, arhitekti, etnolozi, arheolozi, povjesničari), prosvjetni radnici i drugi kulturnjaci (na terenu), novinari i profesionalni fotografi – ukupno njih dvjestotinjak.

Tridesetih godina 20. stoljeća prvenstveno u Zagrebu, a sporadično i u drugim mjestima, diljem Hrvatske, s fotoaparatom u ruci djeluje – Berislav Pavušek. Tko je Berislav Pavušek?! Osoba o kojoj ne znamo gotovo ništa, ili znademo točno onoliko koliko nam to priča dvjestotinjak staklenih negativ-ploča veličine 6 x 9 cm, kao i pripadajući pozitivi, zavidne tehničke kvalitete i neporecive dokumentarne vrijednosti, koje nam je ostavio u nasljeđe.

Pavušek je bio „kroničar“ graditeljskog zamaha i urbanističkih mijena grada Zagreba u desetljeću koje prethodi II. svjetskom ratu, mada se u isto vrijeme očituje i kao fotograf predmeta iz zagrebačkog Arheološkog, Dijecezanskog te Povijesnog muzeja. Mlađa, pa i srednja generacija suočena s ovim fotografijama raznih gradskih kvartova i prigradskih prostora s nevjericom će otkriti mnoge do danas nestale, kao i tada nepostojeće vizure grada.

Enigmu Berislav Pavušek ne razrješava stručna literatura niti arhivi i muzeji; ne donose ploda ni kontakti s povjesničarima fotografije. Iz fototečnih inventarnih knjiga doznajemo tek da je spomenuti materijal tadašnjem Konzervatorskom zavodu poklonio, 1961. godine, netom pred kraj života, Vladimir Horvat, uvaženi novinar i planinar, pa i sam fotograf međuratnih zbivanja u gradu pod Sljemenom; ujedno i stariji brat konzervatorice dr. Anđele Horvat.

U fototeci postoji jedna neobična fotografija snimljena na samoborskom starom gradu, legendirana: Stari grad – ulaz u kapelu; snimio: Pavušek, 1939., te zavedena u inventarnu knjigu pod inventarnim brojem 32859, broj negativa III-1095. Prikazuje bradatog čovjeka s neobičnim šeširom na glavi, odjevenog u bijelu košulju s prslukom, povrh, te dugačku suknju (pregaču?); čovjek u rukama drži rastvorenu knjigu i stoji tik ulaza u kapelu nad kojim je, podno križa, natpis: TERRET LABOR? ASPICE PRAEMIUM! ( Plaši li rad? Osvrni se na nagradu /plaću/!). Pretpostavka da bi ova neobična osoba, istaknimo, s posljednje poznate autorove fotografije, možda mogla biti ujedno i autor fotografije (auto-snimka?!) posljedica je zagonetnosti samog Pavušekovog lika?

Nakon svih istraživanja i nastojanja oko odgonetanja zagonetke „Pavušek“ ostaju tek neke mutne slutnje i neuspjeli kontakti… Ostaje, međutim, i nada da će budućnost donijeti barem osnovne podatke o Berislavu Pavušeku, osobi (i fotografu) koja je, možemo ustvrditi – iako zasada prisiljeni da stvar promatramo tek fragmentarno, u jednom relativno kratkom stvaralačkom bljesku - ostavila svijetli trag u povijesti fotografije, time i naše kulture.

Priredila: Sanja Grković
(9. veljače 2006.)