Predstavljamo / Osobe / Nikola Nino Vranić - Fotograf dokumentarist i poeta prostora
Nikola Nino Vranić - Fotograf dokumentarist i poeta prostora
Nikola Vranić rođen je 7. travnja 1933. godine u Bileći. Grafičku školu završio je u Zagrebu 1952. godine, a potom je od 1954. do 1989. godine zaposlen kao fotograf Zavoda za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu. Odlaskom iz Zavoda djeluje kao samostalni umjetnik.
Nikola Vranić rođen je 7. travnja 1933. godine u Bileći. Grafičku školu završio je u Zagrebu 1952. godine, a potom je od 1954. do 1989. godine zaposlen kao fotograf Zavoda za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu. Odlaskom iz Zavoda djeluje kao samostalni umjetnik.
Početkom pedesetih godina prošlog stoljeća, jedva zašavši u punoljeće života, Vranić daje oduška svojem urođenom senzibilitetu i ljubavi prema fotografiji. Njegova neprestana strukovna promišljanja i zrenja, koja podrazumijevaju i nadmetanja s - iz današnjeg kuta gledanja - onodobnim tehničko-tehnološkim ograničenjima, započinju krajem četrdesetih i početkom pedesetih godina s foto-bilježenjem tada brojnih omladinskih radnih akcija, a potom i kraćim fotografskim radom u Prnjavoru, gdje mu tada živi majka i gdje se vraća po završenom srednjoškolskom obrazovanju, prihvativši mjesto fotografa u tamošnjoj Zemljoradničkoj zadruzi. Iz tog perioda, na žalost, nema sačuvanog foto-materijala, mada je upravo to razdoblje neobično živo još i dan danas u autorovu sjećanju.
Nakon kraćeg perioda provedenog u Bosni Nino Vranić se vraća u Zagreb gdje nastavlja brusiti svoj metier u tada glasovitom foto studiju „Zaza“, zastupništvu Agfe. Studio, smješten u Margaretskoj ulici, vodi Vranićev djed Josip Zagorac, a broji tridesetiosmero uposlenika, zajedno s mlađim mu bratom Josipom (kasnije dugogodišnjim fotografom Muzeja Grada Zagreba). Ovo mjesto bilo je ujedno i presudno za daljnji Vranićev rad i razvoj, budući odavde bude upućen na Konzervatorski zavod, tada smješten u Opatičkoj ulici br. 10.
Na Svijećnicu 1954. godine Nikola Nino Vranić tako otpočinje tri i pol desetljeća dugo svjetlopisno putešestvije unutar službe zaštite spomenika kulture. Stupivši u službu ovdje zatiče Anđelu Horvat, Tihomila Stahuljaka, Branka Lučića, Jožu Ladovića, Dubravku Mladinov, Gretu Jurišić, Šteficu Habunek i osobito mu dragu, u sjećanju, Acu Deanović. Za uredskih, a ponajprije terenskih druženja s kolegama zaštitarima, koja su u obnoviteljskom vremenu nakon II. svjetskog rata odisala, čini nam se, nekim nevinim, pionirskim pa čak i pustolovnim duhom (o tome nam danas ponajbolje pričaju upravo fotografije!), Vranić je proširivao svoje spoznaje ne samo o fotografiji i njenim mogućnostima, nego i o prostorima naše Hrvatske, njenim kulturnim spomenicima i njenim žiteljima.
Ninino predano i nesebično sudjelovanje u takvim poduhvatima, evidencijskim i istraživačkim, rezultiralo je impozantnim brojem fotografija i negativa naše kulturne baštine i šire. Njihova je dokumentarna vrijednost neosporna. Ponekad, međutim, i takve prvenstveno radne i namjenske fotografije nadilaze dokumentarističku vrijednost. Posljedica je to plodonosne sprege Vranićeva senzibiliteta za viđeno i doživljeno, zato i pravodobne akcije foto-okidača u nekom iznenadnom, čarobnom sretnom trenutku. Onome, koji se na terenu obično pojavljuje kad smo pripravni za predah ili spremni za povratak kući.
Dokumentarne fotografije hrvatske kulturne baštine čine tek dio sveukupnog opusa Nine Vranića. Ostali dio odnosi se na autorove umjetničke fotografije. Čini se ipak da su ova dva opusa u dosluhu i da polazište autorovim art fotografijama treba tražiti na istom onom prostoru gdje nastaju i tolike, brojne dokumentarne fotografije.
Citiram riječi Vladimira Malekovića kada piše o umjetničkom očitovanju Nine Vranića: „Subjektivno doživljavanje motiva nadmašuje, ovdje, objektivnost aparata, pa sredstvo prelazi u službu ideje. Očito je to u Vranićevom ciklusu Portreti umjetnika, kao i kad snima krajolike Hrvatskog zagorja u kojima naglašava dinamizam svijetlih i tamnih površina te lirsku narav “grafičkih” znakova u prostoru“.
Nino Vranić sudionik je velikog broja domaćih i međunarodnih izložaba fotografije s kojih je ponio brojne nagrade. Opremio je također i mnogobrojne kataloge i umjetničke monografije.
Fotografije nastale za potrebe službe zaštite spomenika danas predstavljaju vlasništvo Ministarstva kulture i pohranjene su u fototeci Odjela za informacijsko-dokumentacijske poslove kulturne baštine, Uprava za kulturni razvitak i kulturnu politiku.