Foto-službu zaštite spomenika kulture u zadnjih dvanaest godina 20. stoljeća i u navršenoj prvoj petoljetci stoljeća koje smo načeli, obilježila su imena i djela petoro fotografa generacije šezdesetih godina. To su, redom kako su službovali: Goran Maleković, Robert Leš, Vidoslav Barac, Zoran Osrečak te Goran Bekina. Većina njih djelovala je u prvoj polovici zadnjeg desetljeća prošlog stoljeća, dakle u vrijeme kad Hrvatska proživljava svoje sudbonosne dane, teške koliko i slavne. Nismo zaboravili, želja njenog pučanstva za neovisnošću naplaćuje se u to vrijeme brojnim ljudskim stradanjima i gubitcima, a njena tisućljetna baština biva razarana pod udarima srbo-četničkih granata, protivno svim UNESCO-vim konvencijama. Mnoge od tih strahota od prvih dana bilježe i kamere naših kolega fotografa: Goran Maleković foto-dokumentira stanje na pakračkom i lipičkom području, Robert Leš u Pokuplju, širem vinkovačkom području, dubrovačkom primorju…

Od druge polovice devedesetih godina prošlog stoljeća, nakon što Republika Hrvatska vojnom akcijom vraća okupirane krajeve, izuzev područja istočne Slavonije s gradom-patnikom Vukovarom, koji se nalaze u sastavu UMPA-zone, te slobodu tek iščekuju, započinje sustavno foto-dokumentiranje ratom razorenih područja i njihovih spomenika. Ovaj posao predano je obavljao fotograf Vidoslav Barac kao član Komisije za popis i procjenu ratnih šteta na spomenicima kulture Ministarstva kulture RH, u svojstvu fotodokumentarista. On je foto-aparatom zabilježio gotovo svaki kutak razorene nam zemlje, uključujući i one u sastavu UMPA-zone.

U isto vrijeme na ratom pošteđenim područjima, kao i u kraćem razdoblju što ratnom vremenu prethodi i konačno u mirnodopskom razdoblju koje slijedi nakon njega, teku dugoročnim planom zacrtane akcije na evidentiranju i zaštiti spomeničke baštine, nepokretne i pokretne, etnografske i prostorno-ambijentalne… Pažnja fotografa, kao i konzervatora, pri tome jednako uvažava i nacionalne spomenike svjetskog značaja kao i intimistički mikro-svijet ponikao iz duše i žuljnih ruku našeg naroda.
Svi su ovi tereni, beziznimno ratni ili njegovim strašnim pohodom pošteđeni, rezultirali nebrojenim, službi dragocjenim fotografijama. Tek, i unutar ove grupe dokumentarne fotografije možemo govoriti o različitim senzibilitetima i afinitetima, pa tvrdnju da „kamera ne laže“ treba uzeti cum grano salis: kamera govori istinu, ali je zbori različitim jezicima!

Pored svih ovih terenskih poslova koji rađaju kvalitetnim autorskim foto-uradcima, fotografi službe zaštite spomenika obavljali su i obavljaju za potrebe matične službe zaštite spomenika, kao i za srodne ustanove te pojedince (prvenstveno studente i učenike) ne manje važne poslove ručnih reproduciranja crno-bijelih fotografija naručenih iz fototeke. Ovakvi su poslovi bili naročito intenzivni do polovice devedesetih godina, dok u posljednjem petoljeću prevladava reproduciranje fotografija putem digitalnog zapisa.

Priredila: Sanja Grković

Dodatak

Goran Maleković (11. rujna 1966.; Škola za primijenjenu umjetnost i dizajn, Obrtnička škola za osobne usluge - fotografsko usmjerenje; 1. lipnja 1988., 29. veljače 1992., samostalna profesija)

Robert Leš (1967.; Grafički obrazovni centar – fotografsko usmjerenje; 1. ožujka 1992., 31. svibnja 1994., samostalna profesija)

Vidoslav Barac (30. ožujka 1965.; Grafički obrazovni centar – fotografsko usmjerenje; 1. lipnja 1994., 16. siječnja 2000., Hrvatski restauratorski zavod,)

Zoran Osrečak (30. lipnja 1962.; Škola za primijenjenu umjetnost i dizajn; 6. ožujka 2000., 11. ožujka 2001., Kodak Centar)

Goran Bekina (22. travnja 1967.; Škola za primijenjenu umjetnost i dizajn; 2. svibnja 2001.)